Fascinacija besmrtnim zlom koje pije krv

Uoči dodjele Oscara 15. ožujka, sva se pozornost usmjerava na film Sinners Ryana Cooglera, film nominiran za rekordnih šesnaest nagrada Američke filmske akademije.
Radnja ove priče strave i užasa smještena je na američki Jug početkom tridesetih godina i prati blizance koji se vraćaju u rodni grad nadajući se novom početku: žele otvoriti prostor za afroameričku zajednicu usred pritisaka svakodnevice u doba rasnih, takozvanih "zakona Jim Crowa" iz 19. stoljeća.

Tijekom večeri otvorenja, slavljenici otkrivaju kako su braća i njihova zajednica postali mete vampira. Uz čudovišta, priča prikazuje i društveno i rasno nasilje toga vremena i sugerira da natprirodni užas odražava stvarne, povijesno ukorijenjene strahove.

Upravo je to vampir zapravo već godinama: predstavlja brige određenog društva i zato ima trajno mjesto u popularnoj kulturi.

Krv se pije od pradavnih vremena

Likovi nalik vampiru postoje odavno u mitovima, folkloru i religiji. U Mezopotamiji se pripovijedalo o demonima koji piju krv. U grčkoj i rimskoj mitologiji strix je bila zlokobna ptica koja se hranila ljudskom krvlju. U hinduističkoj mitologiji vetala je bio duh koji nastanjuje leševe.

Kasnije se vampiri pojavljuju u slavenskoj i balkanskoj predaji i poprimaju obilježja koja povezujemo s današnjim krvoločnim čudovištem: oživljeni mrtvaci koji onda podliježu kolcima, sunčevoj svjetlosti i naravno - češnjaku.

Prvi vampir u engleskoj književnosti bio je Lord Ruthven u kratkoj priči „The Vampyre" Johna Polidorija iz 1819. godine.

Zatim slijedi najpoznatiji vampir u književnosti: „Dracula" Brama Stokera iz 1897., roman koji je vampiru osigurao čvrsto mjesto među čudovištima gotičke epohe.

Vampiri na velikom ekranu

Pomama za vampirima dodatno je rasla s pojavom filma. Snimljene su stotine filmova s grofom koji pije krv nedužnih, što ga prema nekim izvorima čini najčešće prikazivanim književnim likom na filmu, odmah iza Sherlocka Holmesa.

Razlozi su brojni: od naše opsjednutosti besmrtnošću pa sve do nečega možda i još više uznemirujućeg: „Vampiri opstaju zato što su čudovišta koja najviše nalikuju nama. Ponašaju se kao mi: pohlepni su i destruktivni", kaže Sorcha Ni Fhlainn, profesorica filmskih studija na Sveučilištu Metropolitan u Manchesteru, koja se opsežno bavi vampirima u filmu i književnosti.

„Iako znamo otprilike kako izgledaju, oni se uvijek mijenjaju, ovisno o priči kojoj služe i ponekad o raspoloženju nacije u trenutku kada film izlazi", rekla je za DW.

Werner Herzogov „Nosferatu" iz 1979. primjer je filma koji odražava tadašnje raspoloženje u Njemačkoj. U njemu vampir dolazi u seosko mjesto kako bi kupio nekretninu, a cijeli film služi kao razmišljanje o poslijeratnom razdoblju i užasu holokausta.

Vampiri osvajaju Ameriku

U današnjem razdoblju političkih i društvenih potresa u SAD nije teško vidjeti zašto vampiri opet dolaze na velika vrata - i to nije prvi put. Sedamdesete su, kaže Ni Fhlainn, bile „desetljeće izrazito zasićeno Draculom - tada dobivamo Dracule u svim oblicima i formatima: Draculu na pozornici i mnoštvo filmskih verzija".

Bilo je to desetljeće snažnih društvenih potresa: SAD je bio zaokupljen aferom Watergate i ustavne krize koja će dovesti do ostavke predsjednika Nixona, a u Europi su jačale nacionalističke stranke. Istodobno su vampiri bili posvuda u popularnoj kulturi, a njihovi se likovi mijenjaju kako bi odrazili duh vremena.

Početkom sedamdesetih Draculu je obično glumio stariji muškarac, „predstavnik starog poretka poslovnih ljudi i moćnika, starog pogleda na svijet", kao u filmu „Dracula A.D. 1972.".

Do kraja desetljeća pojavljuje se mlađi, zavodljiviji Drakula, kao u romanu Anne Rice „Interview with the Vampire" iz 1976. To se kasnije i otvoreno seksualizira u filmskoj adaptaciji s Tomom Cruiseom i primjerice u seriji „True Blood".

Melankoličan vampir

Trend vampira kao zavodljive, ali i krhke, introspektivne figure koja svoju pravu prirodu želi prikriti od svijeta postaje očit u razdoblju nakon hladnog rata.
„Vampiri su se počeli okretati prema sebi i promišljati svoje društvo, svoju skupinu - gotovo kao nacionalno preispitivanje tko smo i kamo idemo", ističe Ni Fhlainn.

Priče o vampirima omogućuju nam da dotaknemo teme odnosa moći i nejednakosti te pružaju priliku da se o tim pitanjima govori kroz simboliku i fantaziju.

„Mislim da ponekad ne možemo pristupiti stvarima izravno, moramo ići malo naokolo kako bismo uopće mogli govoriti o ozbiljnim stvarima koje se događaju u našem svijetu jer su preteške. Vampiri nam daju tu krasnu priliku da sve to ipak pogodimo."