Sarma je ponovno u modi. Zapravo, nikada nije ni izašla iz nje
Postoje jela koja prate trendove i ona koja ih sasvim mirno nadživljavaju. Sarma pripada ovoj drugoj kategoriji. Ne treba joj velika najava, posebna prigoda ni gastronomski manifest
Moda je oduvijek imala svoje klasike. Bijelu košulju, bijeli T-shirt, dobar par traperica, baloner, malu crnu haljinu... Gastronomija ima sarmu. Pomalo staromodnu, beskrajno šarmantnu i potpuno nezainteresiranu za prolazne trendove. Dok se na društvenim mrežama izmjenjuju nova gastronomska otkrića, od pistacije u gotovo svemu do beskonačnih interpretacija comfort fooda, sarma ostaje vjerna sebi. Možda baš zato svake godine doživljava svoj veliki povratak. Jer kasna jesen i zima imaju vlastitu gastronomsku logiku. Lagani ručkovi ustupaju mjesto konkretnijim jelima, vrijeme provedeno za stolom postaje važnije od onoga vani, npr. na poslu, a hrana ponovno preuzima jednu od svojih najstarijih uloga; pružanje osjećaja ugode. U tom sezonskom raspoloženju sarma je gotovo pa institucija. Jelo koje ne poznaje generacijski jaz i oko kojeg gotovo svatko ima mišljenje. Netko je voli s više kiselog kupusa, netko s obiljem umaka, a netko će se zakleti da je najbolja tek sljedeći dan.
Zanimljivo je da sama riječ sarma dolazi iz turskog jezika i označava nešto zamotano. Iza tog jednostavnog naziva krije se nevjerojatno bogata gastronomska povijest. Od listova vinove loze u mediteranskim i bliskoistočnim kuhinjama do kupusa u našim krajevima, koncept je stoljećima putovao, mijenjao sastojke i prilagođavao se lokalnim navikama. Jedno etnobotaničko istraživanje zabilježilo je čak 87 biljnih svojti čiji su se listovi koristili za pripremu različitih verzija sarme na području Turske i Balkana. Prilično impresivna biografija za jelo koje najčešće povezujemo s bakinim loncem.
A možda je upravo u tome njezina posebnost. Sarma istodobno pripada tradiciji i dopušta interpretaciju. Ima jasno prepoznatljiv karakter, ali ne inzistira na tome da uvijek izgleda ili ima okus jednako. Uostalom, klasici su najzanimljiviji onda kada ih netko dovoljno dobro razumije da se s njima može igrati. U zagrebačkom Malom Baru upravo su se tako poigrali jednim od najomiljenijih zimskih jela. Njihova verzija dolazi u obliku sarmica od kelja punjenih confitiranom patkom i divljom rižom, posluženih uz pire od krumpira, datulje te crumble od pačjih čvaraka i lješnjaka.
Na prvi pogled, riječ je o popriličnom odmaku od sarme kakvu poznajemo. Kiseli kupus zamijenjen je keljem, a klasično mesno punjenje patkom pripremljenom tehnikom confitiranja, odnosno polaganim kuhanjem u masnoći. Divlja riža donosi drukčiju teksturu, datulje diskretnu slatkoću, dok pačji čvarci i lješnjaci uvode hrskavi kontrast mekoći sarmica i krumpirova pirea. Sve zvuči nešto sofisticiranije od nedjeljnog ručka, ali ideja ostaje iznenađujuće bliska originalu: bogati, topli okusi, pažljivo složeni u jelo koje se jede s užitkom.
I upravo je to možda najzanimljiviji dio ove interpretacije. Nema potrebe za dekonstrukcijom, gastronomskim trikovima ni pretvaranjem poznatog jela u nešto neprepoznatljivo. Sarma ostaje sarma, samo se za ovu priliku, ovu sezonu, odjenula nešto drukčije.
U vremenu u kojem gastronomija sve češće ponovno otkriva vrijednost tradicije, ovakvi tanjuri podsjećaju da inovacija ne mora značiti odmak od poznatog. Dovoljno promijeniti nekoliko sastojaka, dodati neočekivanu teksturu i dopustiti staroj ideji da ispriča novu priču. Sarma, kraljica kasnojesenskog i zimskog stola, očito još ima mnogo toga za reći. U Malom Baru to čini na svoj način; pomalo neočekivano, vrlo sezonski i s dovoljno karaktera da se o njoj razgovara i nakon posljednjeg zalogaja.