Za mnoge od nas dan počinje tako što otvorimo oči pa još u polusnu dohvatimo telefon. Kao i prije odlaska na počinak, skrolamo po TikToku, kroz videozapise na Instagramu i YouTubeu.

Sekunde postaju minute, minute postaju sati.

Ali, što je to toliko privlačno? Znanstvenici sa Sveučilišta u Bayreuthu u Njemačkoj analizirali su 42 studije sa skoro 30.000 sudionika, mahom djece i mladih.

Našli su tri stvari kojih se drže svi algoritmi društvenih mreža. Prvo, ono što vidite je personalizirano „za vas", dok drugi imaju drukčiji izbor videa. Drugo, može se gledati beskonačno, a idući video ne možete točno predvidjeti. Treće, vrlo lako, pokretom prsta, prekida se trenutni i počinje idući video.

To je bitno drukčije od tradicionalnih medija poput televizije, čak i od onoga što su društvene mreže bile od svojih početaka pa sve do nedavno.

„Naličje TikToka je masivni super-kompjutor usmjeren ravno u vaš mozak. Istreniran je na temelju ponašanja tri milijarde ljudskih primata", kaže Aza Raskin iz Centra za humanu tehnologiju u San Franciscu u SAD-u.

Ona za DW govori o „ekonomiji pažnje", ključnoj u današnjem kapitalizmu - treba zaokupiti ljude. „To je zapravo utrka do dna vašeg mozga. Ako vas TikTok ne preokupira, onda će Facebook, Instagram ili netko treći."

Ima koliko hoćeš

Znanstvenici odavno znaju da kratke video-snimke na početku posebno gode mozgu jer mu brzo i lako osiguravaju dozu dopamina. „Ionako su pokretne slike mamac za mozak sisavaca", kaže nam Anna Lembke, profesorica psihijatrije na Stanfordu i autorica knjige „Dopaminska nacija".

„Kratki video je još potentnija forma pa time i stvara veću ovisnost, a to vodi lančanom vezivanju videa, kao kad netko pali cigaretu na cigaretu. Kad se počne, teško je stati, čak i kad hoćemo", priča Lembke.

Kao i kocka, kratke video-snimke su neprirodni stimulans mozga koji biva preplavljen dopaminom, neurotransmiterom koji se oslobađa kad doživimo nešto ugodno te nas „poziva" da to učinimo ponovo.

Mozak se štiti od previše dopamina - stanice smanjuju broj receptora za osjećaj zadovoljstva. Mi jurimo po još, a mozak je sve teže zadovoljiti.  

„Treba nam sve više videa, i to ne da bismo se osjećali super, već samo da bi se osjećali normalno", priča znanstvenica. „Gubimo sposobnost nalaženja zadovoljstva u stvarima koje nude sporiju i skromniju nagradu - u zalasku sunca, večeri s prijateljima ili čitanju dobre knjige."

Prije ili kasnije svi završe tako što poput zombija skrolaju kroz videe. Tragajući za dozom dopamina, taj proces ih ekstremno umara.

„Samo za tebe"

Važno je što to nema kraja, ali je još bitnije što su sadržaji odabrani „samo za nas", kaže Ben Rein, znanstvenik koji proučava ljudski mozak. Algoritam TikToka opisuje kao „sustav koji provodi tisuće malih pokusa na vama i brže od vas uči koji sadržaj vas drži pred ekranom".

Lembke kaže da algoritam tako razvija „savršenu drogu" za svakog. „To što su video-snimke uvijek nove prevladava dosadu", kaže. „A to što su nepredvidljive angažira dio našeg mozga koji je istraživački, koji se razvio kako bismo bili uporni u teškim ekosustavima gdje su plodovi života rijetki i neizvjesni, ali zato postaju dragocjeniji kad ih nađemo."

Što nas još čeka?

U 42 studije koje su proučili znanstvenici iz Bayreutha je bilo odmah vidljivo nekoliko problema. Kod ispitanika su utvrđeni problemi s koncentracijom, pad kapaciteta radne memorije, više anksioznosti i depresije, slabija samokontrola i matrice ovisnosti.

„Ali i dalje nema dovoljno dokaza da se decidirano tvrdi kako platforme s kratkim videozapisima izazivaju 'trulež mozga' (brainrot) ili ekstremne dopaminske učinke", kaže za DW Marlene Ebster, vodeća autorica studije.

Ona se zato ne zalaže za zabrane već za pomoć mladim ljudima da shvate kako radi mozak, a kako algoritam.

Rein, autor knjige „Zašto mozgu trebaju prijatelji", misli da je idući korak još žešća perzonalizacija sadržaja uz pomoć umjetne inteligencije (UI).

„Kako se poboljšava sustav preporučivanja sadržaja, a UI sve više može generirati ili skrojiti sadržaj za pojedinca u realnom vremenu, vjerojatno će se smanjivati jaz između onoga 'u čemu bih uživao' i onoga što ti se prikazuje", dodaje on.

Raskin čak misli da „nismo ni blizu" vrhuncu industrije pažnje. „Moć generativne umjetne inteligencije da maksimizira pažnju - od sintetičkih medija do osobno skrojenih sintetičkih veza - nepojmljivo je veća od bilo kojeg psihološkog inženjeringa koji nam je poznat."