Bacanje hrane postalo je jedan od velikih globalnih problema modernog društva. Iako se često pretpostavlja da najveće količine hrane bacaju restorani, trgovine ili proizvođači, istraživanja pokazuju da je stvarnost drukčija. Najveći dio hrane zapravo se baca u - kućanstvima.

Na globalnoj razini svake godine u otpadu završi oko 1,3 milijarde tona hrane, što predstavlja ogroman gubitak resursa poput vode, energije i rada uloženog u proizvodnju te hrane. Osim ekonomskih posljedica, bacanje hrane ima i velik utjecaj na okoliš jer doprinosi emisiji stakleničkih plinova i klimatskim promjenama.

Slična situacija može se vidjeti i na primjeru Hrvatske. Procjenjuje se da se u zemlji godišnje baci oko 286 tisuća tona hrane, odnosno prosječno oko 71 kilogram po stanovniku. Iako mnogi misle da najviše hrane bacaju restorani ili supermarketi, statistika pokazuje da čak 76 % ukupnog otpada od hrane dolazi iz kućanstava.

Ostatak otpada raspoređen je kroz ostale dijelove prehrambenog lanca. Prema dostupnim podacima, oko 14 % hrane baca se u primarnoj proizvodnji, poput poljoprivrednih gospodarstava, dok se manji dio otpada stvara u restoranima, industriji i trgovinama. Ugostiteljski sektor čini oko 5 % ukupnog otpada hrane, a trgovine i distribucija oko 2 %.

Razlozi zbog kojih kućanstva bacaju najviše hrane su različiti. Jedan od glavnih razloga je loše planiranje kupnje. Ljudi često kupuju više hrane nego što im je potrebno, osobito kada odlaze u trgovinu bez popisa ili kupuju na akcijama. Također, velik dio hrane baca se jer joj je istekao rok trajanja ili zato što se pripremi prevelika količina obroka. Među najčešće bačenim namirnicama nalaze se ostaci kuhanih jela, kruh i pekarski proizvodi, voće i povrće.

Problem bacanja hrane posebno je izražen u većim gradovima i u kućanstvima s više članova. Istraživanja pokazuju da mladi također češće bacaju hranu, iako su istodobno svjesni ekoloških problema koje to uzrokuje.

Kako bi se smanjilo bacanje hrane, stručnjaci preporučuju nekoliko jednostavnih mjera. Među njima su planiranje obroka, kupnja samo potrebnih namirnica, pravilno skladištenje hrane i korištenje ostataka hrane u novim jelima. Također je važno razumjeti razliku između oznaka „upotrijebiti do" i „najbolje upotrijebiti do", jer mnoge namirnice ostaju sigurne za konzumaciju i nakon naznačenog datuma.

Zaključno, iako se često krive restorani i trgovine, najveći dio problema bacanja hrane zapravo dolazi iz naših vlastitih domova. Promjenom svakodnevnih navika i većom sviješću o vrijednosti hrane moguće je značajno smanjiti količinu otpada i pridonijeti zaštiti okoliša.