Ma koliko bila zastrašujuća, to je uobičajena praksa gotovo svih modnih lanaca i tekstilne industrije: odjeća koja nije prodana se isprva nudi uz određen popust, ali taj popust nikad ne smije biti previše velik.

Tko će kupiti, na primjer, traperice za 200 eura, ako se te iste traperice u dogledno doba mogu dobiti i za 20 eura? Ili još gore: kako bi bilo da se neprodana roba pokloni onima kojima je to potrebno pa da kupac skupih traperica na cesti sretne i beskućnika u istim hlačama.

Ma koliko muke, truda i niskih nadnica bilo u nekoj tvornici u dalekom svijetu, jedino rješenje modni lanci vide u uništavanju neprodane robe, nerijetko još neraspakirane i u kutijama u kojima je došla iz tvornice. "Stara" roba zauzima prostor u trgovini koji je potreban za novu sezonu, a i skladištenje je trošak. U sektoru tekstila je veoma teško predvidjeti ponašanje kupaca: zašto su skoro sve zelene haljine prodane, ali su ostale još kutije i kutije plavih? A i trendovi se mijenjaju sve brže, ponekad i brže nego što je stigao kontejner nove odjeće iz Bangladeša ili Vijetnama.

Kako uopće nešto određivati tvrtkama?

No tko uopće može određivati tvrtkama što da rade s robom koja je njihovo vlasništvo? I to makar su razmjeri tog rasipanja upravo zastrašujući: Europska komisija procjenjuje kako se svake godine u Europi 4 do 9 posto neprodanog tekstila uništi prije nego što ga itko uopće obuče.

Ali u tome ima element u kojem EU može biti nadležan: neprodana odjeća u pravilu završava u spalionicama otpada, a samo ta odjeća onda uzrokuje oko 5,6 milijuna tona emisije CO₂ godišnje. Zvuči mnogo, makar je to zapravo količina ugljičnog dioksida koju otprilike stvori ukupan zračni prijevoz samo prema Sjevernoj Americi i to samo za mjesec dana.

No to je Europskoj uniji omogućilo da već od prošlog srpnja strogo ograniči uništavanje odjeće velikih modnih kompanija, a sad je tu odredbu proširila i na tekstilne lance srednje veličine,  priopćila Europska komisija. Doduše, tek od 2030. godine kako bi se stigli prilagoditi novim propisima.

Moraju se ostaviti iznimke

Postoje iznimke, primjerice za robu koja je oštećena ili kad postoje sumnje u štetnost po zdravlje. No već to je golem problem u internetskoj trgovini: u načelu, nema velike razlike od hlača ili haljine koje ste probali u kabini u trgovini pa ste ipak zatražili broj veći ili manji, od one robe koja je vraćena nakon kupnje preko interneta. Ali tko može znati boluje li možda kupac kojem je stigao paket od neke teške i zarazne bolesti? Samo se u njemačkoj internetskoj trgovini svake godine zbrine gotovo 20 milijuna vraćenih artikala. Zato - ravno u vatru.

Najkasnije od 2030. i srednje veliki tekstilni lanci moraju objavljivati podatke o neprodanoj robi i što onda s tim namjeravaju. Bruxelles time želi natjerati tekstile lance da bolje nadziru svoje zalihe i budu realniji kod količine koju naručuju, a i da razmisle o alternativama, poput daljnje prodaje po znatno nižoj cijeni ili  ipak doniranja.