Pitanje o kraju društva kakvog poznajemo stoljećima je bilo domena religije i mitologije. Međutim, s razvojem računalne snage i dubljeg razumijevanja termodinamike, ekologije i sociologije, znanstvenici su počeli koristiti egzaktne metode kako bi izračunali "rok trajanja" naše civilizacije. Rezultati tih istraživanja često su alarmantni, sugerirajući da su složena društva po svojoj prirodi krhka i sklona cikličkom propadanju.

Jedan od najpoznatijih pokušaja dogodio se 1972. godine kada su istraživači s MIT-a objavila studiju pod nazivom "Granice rasta" (The Limits to Growth). Koristeći računalni model "World3", pratili su interakciju između populacije, industrijske proizvodnje, hrane, resursa i zagađenja. Njihov najcrnji scenarij, "Business as Usual", predvidio je da će, ako se trendovi ne promijene, ekonomski i društveni kolaps nastupiti sredinom 21. stoljeća, točnije oko 2040. godine. Zanimljivo je da su novije validacije ovog modela, provedene 2020-ih, potvrdile da se čovječanstvo i dalje kreće prilično blizu tim predviđanjima, unatoč tehnološkom napretku.

Osim resursnih modela, znanstvenici su koristili i teoriju sustava. Joseph Tainter, u svom radu o kolapsu složenih društava, objasnio je da društva propadaju kada ulaganja u rješavanje problema postanu preskupa za održavanje. Svaki put kada društvo postane složenije (birokracija, tehnologija), ono zahtijeva više energije. Kada energija postane preskupa ili nedostupna, sustav se pod vlastitom težinom urušava u jednostavniju formu - što mi nazivamo "krajem svijeta".

Matematičar sa Sveučilišta u Connecticutu, Peter Turchin, razvio je disciplinu zvanu kliodinamika, koja primjenjuje matematičko modeliranje na povijest. Turchin je 2010. godine predvidio da će 2020-e biti desetljeće ekstremne nestabilnosti zbog "prekomjerne produkcije elita" i pada životnog standarda radničke klase. Njegovi modeli sugeriraju da društva prolaze kroz cikluse od oko 200 godina, a mi se trenutno nalazimo na vrhu vala nasilja i političke fragmentacije.

S druge strane, "Sat sudnjeg dana" (Doomsday Clock), kojeg održavaju nuklearni fizičari, trenutno stoji na samo 90 sekundi do ponoći, što je najbliže uništenju u povijesti. Iako znanstveni rezultati variraju - od ekološkog kolapsa do nuklearne zime ili nekontrolirane umjetne inteligencije - zajednički nazivnik je jasan: stabilnost društva nije zajamčena.

Zaključak većine istraživača nije da je kraj neizbježan, već da trenutni model beskonačnog rasta na ograničenom planetu matematički vodi prema točki loma, ostavljajući nam vrlo uzak prozor za radikalnu transformaciju sustava.