Josip Botteri Dini - sakralni opus

Josip Botteri Dini istaknuti je hrvatski likovni umjetnik, akademski je slikar i donedavni profesor na splitskoj AlU. Autor je respektabilnog opusa, čest izlagač na brojnim samostalnim izložbama. Osobiti i impresivni doprinos sakralnoj umjetnosti.

Kada se spomene sakralna umjetnost, na što prvo pomišljate?

- Roualt,Matisse,Bukovac,Medović,Rendić, Meštrović, Kršinić, Rosetti,Kerdić,Babić,Kljaković, Režrk, Augustinčić,Dulčić,Chagall, Manessier,Sutherland,Jordan, Bifel i mnogi drugi i veći broj mlađih autora.

Nije mi namjera načiniti elektronski popis svih onih umjetnika koji su u umjetnosti modernih,impresionističkih vremena do danas stvarali novu umjetnost, nadahnjujući se evanđeoskim tekstovima i uopće kršćanskom duhovnošću.

Kršćanstvo je religija, koja kako je i znano, temelji se na biblijskim tekstovima Starog zavjeta i svetim tekstovima Novog zavjeta i dokumentima crkvenih otaca i crkvenih sabora kroz zadnja dva tisućljeća.

Nadahnuća su za kršćanstvo univerzalna. Događa se da se kroz umjetnost susreću i židovstvo i kršćanstvo, kao što je to genijalno sa židovske strane ostvario Marc Chagall.

Vi ste jedan od najznačajnijih umjetnika u Hrvatskoj na planu svete umjetnosti.

-Sjećam se svoga rada u crkvi na zagrebačkom Sigetu,to je crkva Sv. Križa.Vitraji su prekrili tu ogromnu crkvu.Nekoliko sam puta pozivan od našeg iseljeništva,od naših svećenika,u Australiju.Tamo sam opremio slikarski crkvu»Sv.Leopolda Mandića»u Melburnu.Oslikao sam i vitraje i mozaike.Radio sam i u Italiji,napravio sam nekoliko velikih slika.Došao je i poziv od Gradišćanskih Hrvata iz Austrije,učinio sam ciklus vitraja.Istaknuo bi i rad u crkvi na Žnjanu u Splitu.To su samo neki od mojih značajnijih pothvata.Moram kazati da sam bio spreman i neumoran,o vrijednosti će drugi kazati.Sretan sam da sam u životu primio i mnoga priznanja i vidio znakove odobravanja.

Što čini temelj Vašeg pristupa sakralnoj motivici?

-Svete teme me prate od rođenja.Rođen sam u vjerničkoj obitelji.Vjera daje mogućnost da se prihvati i ono što je neprihvatljivo za jedno radoznalo biće kao što je čovjek.Mi smo umjetnici svoga vremena i svoje sredine i svoje svojeg naroda, svoje hrvatske kulture.Stalno pokušavamo steći nove spoznaje,rasti i mijenjati se,ali ne radi mode.Nažalost moram reći da ostvareno djelo nije ono što umjetnik vidi u svom snatrenju.Umjetnik nikada ne može biti zadovoljan jer,on kao istraživač ljepote samo ju je u svom djelu nesavršeno naslutio za druge.Sve lijepo dolazi od Boga,koji je sam izvor sve ljepote i dobrote i sam apsolutno dobro i lijepo.Čovjeku je dopuštena samo blijeda slutnja.

Kako umjetnici pristupaju sakralnom motivu?

-Svaki umjetnik pozvan je iznostiti svoj doživljaj ljudske egzistencije otvorene Stvoritelju kroz svoju umjetnost. Mi govorimo o likovnoj umjetnosti, ne zaboravljajući i druge umjetnosti, glazbu, pjesništvo,književnost. U ovom govoru nitko ne može iskazati isključivo nego vlastiti doživljaj mora umjetnosti u kojem se duša kupa i pliva, prepušta zanosima kroz koje je prolazio umjetnik, dok je meditirao svete teme.

Što je ključno za umjetnost danas?

-Smrt umjetnosti,dobroti,ljepoti,uzvišenosti,svetosti,duhu,estetici!

To su težnje koje se nameću čovjeku danas na početku trećeg tisućljeća.Valjda će se naći neki Noa da u našem vremenu koji će sagraditi lađu spasa.

U vremenu anarhije koja davi i demokraciju,svaki red i znanja bivaju izopćeni iz svijeta umjetnosti.Umjetnik je pozvan odoljeti zamamnom zovu sirena medija,koji su se davno već pokorili tim"trendovima",kao i većina galerija i muzeja sve do najoficijelnijih ustanova političke moći u kojima se odlučuje o potporama stvaralaštvu u umjetnosti.

Za budućnost?

-Za budućnost valja sačuvati pošten odnos prema umjetnosti kao čudu koje se događa među ljudima po Božjim darovima,a ne po našoj volji,mi sudjelujemo i žrtvujemo sve svoje snage da bi ostvarili one ideje koje k nama stižu iz Platonova svijeta ideja.

Ovaj tekst je izvadak iz mojeg dnevnika kojega ne pišem redovito jer i za njega valja imati vremena.Ali kako mi se često učini da nemam dovoljno vremena za ostvariti sve što želim,u mnogočemu ostajem dužan,tako i mojem dnevniku. On bi mogao biti,ali samo na preskoke,kako je i nastajao. Od davnina vrijedi ona izreka FORSAN ET HOC OLIM MEMINISSE IUVABIT. (Možda će nam jednom biti prijatno i ovoga da se sjetimo. (Vergilije) ) Taj usklik i mene opomene ponekada kada mi se ičini da je šteta da događaj,raspoloženje ili misao zaslužuju sjećanja na njih,a nisu zabilježeni.

Stvarnost svijeta.

-Duh vremena? Stanje epohe? Čovječanstvo danas? Rat i mir?