Zašto Mediteran gubi močvare?

Usprkos svojoj vitalnoj važnosti za populacije i bioraznolikost, mediteranske močvare ostaju krhki ekosustavi, podložni višestrukim pritiscima (intenzivna poljoprivreda, prekomjerno iskorištavanje vode, umjetna primjena i klimatske promjene) koji uzrokuju brze i kontinuirane gubitke.

Povijesno gledano, više od polovice mediteranskih močvara već je nestalo, a samo između 1990. i 2020. gubici se procjenjuju na 12 posto. Suočeni s ovom alarmantnom situacijom, Inicijativa za mediteranske močvare - MWO identificirala je pet konkretnih i odmah primjenjivih poluga za promjene u mediteranskim močvarama. Očuvanje i obnova ovih područja strateški je izazov za mediteranske zemlje kako bi se osigurala socio-ekonomska otpornost, mir i stabilnost u regiji, zaključuje se u studiji objavljenoj povodom Svjetskog dana močvara koji se obilježava 2.veljače.

Kao istinske prirodne infrastrukture, mediteranske močvare pružaju bitne ekosustavne usluge ljudskim društvima, ističu autori. To je opskrba slatkom vodom, podrška poljoprivredi i ribarstvu, regulacija poplava, zaštita od obalnih poplava, skladištenje ugljika i ublažavanje učinaka klimatskih promjena. U mediteranskom bazenu živi gotovo 590 milijuna ljudi, gotovo dva od tri mediteranska stanovnika žive u neposrednoj blizini barem jedne močvare, što naglašava vitalnu ulogu koju ti ekosustavi imaju u sigurnosti vode, teritorijalnoj zaštiti i egzistenciji mediteranskog stanovništva.

Pretvaranje močvara u poljoprivredna zemljišta

Gustoća naseljenosti oko močvara u prosjeku je četiri puta veća nego u ostatku regije, što dodatno pojačava stratešku važnost tih ekosustava za otpornost društava. Močvare su također među najbogatijim ekosustavima u regiji: više od jedne trećine mediteranske bioraznolikosti koncentrirano je na manje od dva posto teritorija, što močvare čini glavnim rezervoarima života i stupovima u održavanju ekološke ravnoteže.

U balkanskoj subregiji, kako je naziva Izvješće, a koja uključuje i Hrvatsku, prirodna močvarna staništa i dalje čine oko 78 posto ukupnih močvarnih površina, no izvješće upozorava da se paralelno ubrzano širi hidrotehnička infrastruktura koja postupno mijenja njihove hidrološke režime.

Danas gotovo 30 posto funkcionalnog prostora mediteranskih močvara odlazi na poljoprivredu. Iako je ovaj sektor i dalje ključan za mediteranska društva, upravo brzošireći intenzivni poljoprivredni sustavi, posebno u sjevernoj Africi, Turskoj i na Pirinejskom poluotoku, rade najveći pritisak na močvare.

Pretvaranje prirodnih močvarnih staništa u poljoprivredno zemljište dovodi do izravnih gubitaka u ravnoteži okoliša dodatno pogoršanih prekomjernim iskorištavanjem vodnih resursa za navodnjavanje. U zemljama naše regije, čak 68 posto gubitaka prirodnih močvarnih staništa povezano je upravo s njihovim pretvaranjem u poljoprivredne površine, što potvrđuje da je intenzifikacija poljoprivrede jedan od glavnih regionalnih pokretača degradacije.

Potražnja za vodom na Mediteranu mogla bi se utrostručiti do 2050.

Potražnja za vodom i dalje raste u mediteranskom bazenu i mogla bi se utrostručiti do 2050. godine, uglavnom zbog navodnjavanja, koje već čini gotovo dvije trećine ukupne potrošnje vode. Istodobno, dostupnost vode po glavi stanovnika pala je za oko 40 posto u posljednjih 30 godina u zemljama južnog i istočnog Mediterana, što pogoršava isušivanje močvara u regijama koje već doživljavaju kritičan vodni stres.

Kako bi se osigurala opskrba vodom, rijeke se sve više pregrađuju branama koje remete prirodne tokove: 95 posto duljine glavnih mediteranskih rijeka sada je pogođeno, smanjujući unos vode neophodan za održavanje nizvodnih močvara. Izvješće pritom posebno ističe narušavanje ekološke povezanosti riječnih sustava kao jedan od ključnih uzroka degradacije močvara, proces koji je posebno relevantan za prekogranične nizinske sustave poput Save i Dunava.

Urbanistički pritisci

Istodobno, brza urbanizacija vrši sve veći pritisak na mediteranska močvarna područja, posebno uz obale i u velikim aluvijalnim ravnicama. Od 2000. godine, umjetne površine oko močvara povećale su se za 44 posto, potaknute širenjem urbanih područja, prometnom infrastrukturom i razvojem turizma. Betonizacija i asfaltizacija zemljanih površina ograničavaju infiltraciju vode, povećavaju otjecanje i fragmentira staništa dodatno slabeći sposobnost močvara da ispunjavaju svoje prirodne funkcije.

Klimatske promjene dodatno pojačavaju ove pritiske. Do 2100. godine prosječne temperature u mediteranskom bazenu mogle bi porasti od 1,7 stupnjeva Celzijusa do 5,2 stupnjeva Celzijusa, dok bi se prosječna godišnja količina oborina mogla smanjiti od -1 do -5 posto, ili čak do -30 posto u nekim regijama poput Bliskog istoka. Mediteranska obalna močvarna područja, uključujući i Jadran, posebno su ranjiva: prosječni porast razine mora zajedno sa smanjenim unosom sedimenta i slatke vode, posebno zbog širenja brana, mogao bi dovesti do nestanka 69 posto do 92 posto obalnih močvara do kraja stoljeća.

Analiza gotovo tisuću obalnih lokaliteta važnih za vodene ptice u osam mediteranskih zemalja, među kojima je i Hrvatska, pokazuje da bi više od 34 posto tih područja moglo biti potopljeno do kraja stoljeća čak i u optimističnim klimatskim scenarijima.

Moguće je obrnuti trend i zaštititi mediteranske močvare

Ovi kumulativni pritisci imaju velike posljedice za bioraznolikost i teritorije. Danas je 40 posto vrsta povezanih s močvarama ugroženo, a taj postotak raste na 69 posto za endemske vrste. Međutim, upravo raznolikost vrsta i njihove interakcije s okolišem omogućuju funkcioniranje močvara, pružanje bitnih usluga stanovništvu i podršku ključnim gospodarskim aktivnostima poput ribolova, poljoprivrede i turizma. Degradacija bioraznolikosti stoga izravno potkopava ekološku, ekonomsku i socijalnu otpornost mediteranskih područja.

Izvješće MWO-a naglašava da je trenutna putanja reverzibilna, pod uvjetom da se odgovarajuće mjere poduzmu brzo i u širokim razmjerima. Potpuno integriranje močvara u dokumente prostornog planiranja kao rješenja temeljena na prirodi. Ograničavanje umjetne upotrebe zemljišta, uspostavljanje zaštitnih zona oko osjetljivih ekosustava i uzimanje u obzir kumulativnih utjecaja na ekološku povezanost neke su od mjera koje treba provesti. Usporedo s ciljanim strategijama poput uklanjanja viška betona i asfalta, te uspostavom ponovnog meandriranja rijeka, mogu se obnoviti kritične hidrološke funkcije.

Uz niske troškove, moguće je obnoviti gotovo 88.000 kilometara kvadratnih močvara duž sjeverne obale Sredozemnog mora, od Portugala do Turske, uglavnom poljoprivrednih područja. Potrebno je samo ponovno povezati močvare s prirodnim režimom poplava, te provesti promjene praksi upravljanja. To bi donijelo brze koristi ne samo za klimatsku prilagodbu, bioraznolikost i upravljanje vodama, već smanjuje i štete sanacije od poplava s kojima se npr. Portugal sve češće i više bori.

Međusektorske poluge za opće dobro

MedWet je do danas identificirano 224 prioritetna močvarna područja koja pokrivaju gotovo 4.000 km kvadratnih, za obnovu, u 24 zemlje. Integriranje ekoloških tokova u planove upravljanja vodama, obnavljanje hidrološkog kontinuiteta, koordinacija ljudske upotrebe s potrebama ekosustava te promicanje inovacija i učinkovitosti vode neka su od rješenja koja je moguće primijeniti.

Na primjer, modernizacija sustava za navodnjavanje samo u mediteranskim zemljama mogla bi smanjiti potrošnju vode za 35 posto, dok ponovna upotreba pročišćenih otpadnih voda, trenutno ograničena na samo 20 posto na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi, ostaje uglavnom neiskorišteno i nedovoljno iskorišteno rješenje.

Lokalne zajednice, poljoprivrednici, udruge i istraživači često su prva linija obrane za močvare, boreći se protiv lokalnih pritisaka poput onečišćenja, prekomjerne upotrebe i krivolova, a istovremeno doprinose ekološkom praćenju i razvoju održivih gospodarskih aktivnosti. Prepoznavanje njihove uloge i njihovo potpuno uključivanje u odluke o upravljanju i obnovi ključno je za zaštitu mediteranskih močvara, ističu autori izvješća.

Učinkovito očuvanje močvara ovisi o snažnim, koordiniranim i participativnim strukturama upravljanja. Značajne razlike u institucionalnim kapacitetima između mediteranskih zemalja i fragmentirane odgovornosti trenutno potkopavaju djelovanje. Jačanje institucija za zaštitu okoliša, poboljšanje koordinacije između zemalja i prepoznavanje uloge lokalnih dionika ključni su, ako želimo spasiti mediteranske regije od isušivanja. Na regionalnoj razini, prekogranična suradnja, usklađeni pokazatelji i zajednička stručnost ključni su za osiguranje koherentnog i učinkovitog djelovanja, sada je sve dalje samo politička volja.